-Priredila: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ


Biografija pjesnika Radomira Uljarevića započinje podatkom da je rođen 28. ili 29. aprila (ne zna se tačno), te i te godine, u mjestu zvanom Ravne Gomile, odnosno, u selu Gornja Vrbica, tj. u srezu Vučedolskom, zapravo, u opštini Nikšić, zadnja pošta, konačno, Crkvice. A sva ova mjesta jesu zbilja Stara Hercegovina. I, iz svih ovih mjesta, koja su samo jedna geografska tačka, Uljarević je započeo svoje seobe prije nešto više od četiri decenije. Seobe u svijet, u narode i zemlje. Jezike i kulture. U dobro i u zlo. U imanje i nemanje. Biografski zapis dalje kaže da Uljarević živi i u zemlji i u inostranstvu. Dakle, od Gomila, koje samo u Hercegovini i u Uljarevićevom zavičaju mogu biti ravne, iako su brdovite (nagomilane), od Istoka do Zapada seže žitije jezika pjesnikovog, jezika koji jeste srpski, pisma koje je ćiriličko, pjesništva koje jeste iskreno i znalačko, i na narodnu, i moderno, i postmoderno, puno izvanredne igre riječi, vjerujuće pjesništvo, čak i filosofsko, sa važnim istorijskim temama, pjesništvo ličnih osjećanja i naše opšte biti. I ovakva Uljarevićeva poezija tako traje sve do danas.

Pjesnik, podlegao seobama, spasavao se od istih uprkos nebeskim prilikama. Vječito u molitvi, čak i u onom trenu kada stoji pred sopstvenom lomačom. I spasen zahvaljujući reči i riječi, onoj koju otima, riječi „otrovnici”.

U ovoj knjizi, koja broji više od sedamsto strana poezije pronašla sam dvije pjesme koje nose isti naslov: „Seoba”. Ne mislim da se autoru, priređivaču, prelamaču desila greška, jer su pjesme tekstualno potpuno različite. To je zapravo ono uljarevićko, čarnojevićko nasljeđe, i usud mnogih od nas. Na strani 215 čitamo „Seobu” ovako: „Pod led/Pod zemlju/Pod kamen/U crnu goru/U mutnu vodu/U slavno naše obilje/U jamu punu kosti/U Jasenovac/U Jadovno/Na Polje Kosovo.”

Ono što moramo naglasiti, jeste, da u ovoj „Seobi”, crna gora ne znači nikakav geografski cilj, ne znači ime zemlje u kojoj živimo, jer je autor zapisuje malim početnim slovima. To je već opšta ledena i tamna, hladna, stradalna crna gora, možda i Čarnojevićeva, kroz koju teku mutne vode, i čija zemlja ropće, puna jama, a u jamama su srpske kosti, od Jasenovca, preko Jadovna, do vječitog Polja Kosova. Ovi stihovi nam govore da Uljarevićeve seobe nisu one migracije iz lošeg i siromašnog kraja u bogatstvo i obećani raj na zemlji. Pjesnik je iz pomenutih Ravnih Gomila i sreza Vučedolskog hodio i pod led, i pod zemlju i pod kamen. Mišlju, srcem i vidom u Jadovno ili Jasenovac. Njegoševim zavjetom obreo se pred Lazara na Polju Kosovu. Kako bi predahnuo od seoba, Uljarević je, kao i mnogi od nas iz podneblja Njegoševog znao da se nastani privremeno u „Vijencu” ili „Luči mikrokozma”: „sutra je novi dan/sutra je sve drugo/sutra će biti bolje// kao u ono predhomerovsko doba/kao u ono prednjegoševsko mrtvo vreme/kao u ono zlatno doba čiste poezije”, zapisuje Uljarević u pjesmi „Luča mikrokozma”, u našem, postnjegoševskom vremenu i u vječno njegoševskim danima, uskliknuvši „sutra će biti bolje”, kao i Vuk Isakovič u Seobama Miloša Crnjanskog, koji je uskliknuo okrenut prema Rusiji Isusovoj i Slavijanskoj „tamo az pojdu”.

Druga Radomirova „Seoba”, (str. 437) druga u knjizi, jer njegove seobe neprestano traju, jeste jedno savremeno, današnje odlaženje, tramvajsko, urbano... „kao da prevozi žive/ iz groblja u groblje/ slepi tramvaj/ njegovo srce/ klopara...” i to klaparanje je glas, jav, pjesma, znak, poruka lica „slepljenih uz staklo”, koja se mogu čitati, ali „ne mirne duše” kako stihovi kazuju. I šta se dešava na kraju, po završetku seoba, odgovor je jasan „možeš sklopiti oči zauvek/Ali ne možeš zaboraviti/ te slike su zauzele/ svoje slepo mesto.”

Slike, pojave i ljudi zauzimaju svoje mjesto. I poezija zauzima svoje mjesto. Ova, Radomirova, o kojoj je riječ, rekla bih, zauzela je ipak svoje mjesto, nalazi se u zlatnom dobu čiste poezije. I dobro je što ova knjiga nosi naziv „Gradivo”, jer se iz nje, kao iz kakvog udžbenika može dosta naučiti, iako autor, skromno, na samom početku u uvodniku, citirajući „stare rukopise” navodi sljedeće: „Braćo, ako čitajući ovu knjigu, nađete što pogrešno, ne kunite nego ispravljajte – jer ne sastavi je Duh Sveti, nego ruka grešnoga roba, kome je otac grob, mati zemlja, a bogatstvo grehovi.”


(Nastaviće se)

---